Ježeva kućica - dodatak
Branko Ćopić
pjesnik, pripovjedač i romanopisac rođen je 1915 godine u jednom lijepom selu Hasanima. U književnosti pojavio se prije drugog svijetskog rata. Poslijednjih godina pojavile su se polemike oko njegovog angažovanja tokom drugog svijetskog rata u rodnoj Bosanskoj Krupi. Pisao je pjesme, pripovjetke i romane. Njegova literatura zasnovana je na atmosferi, situacijama i likovima iz zemlje Bosne, iako je najveći dio života živio i radio u Beogradu. Dobitnik je vise nagrada i priznanja kao što su nagrada Akademije sedam umjetnosti, Rakićeve, SANU, dječije knjige i drugih. -“Pod grmečom”
- "Planinci"
- "Doživljaji Nikole Bursaća"
- "Gluvi barut"
- "Ne tuguj bronzana stazo”
- "Osma ofanziva"
- "Borci i bjegunci"
Interesirao se za Zmajeve dječije igre i o njima je rekao: "Veoma se radujem što su Zmajeve dječije igre u svoj široki program integrisale sve što je najlijepše u literaturi za djecu…"
Mnoga djela su prevedena na strane jezike.
Ovaj pjesnik se isticao bujnom maštom i sanjarenjem.U mnogim tekstovima je to dokazao. Uglavnom je opisivao naseljena mjesta, livade i sela. U mnogim tekstovima se pojavljuje njegov omiljeni lik, Nikola Bursać. On je kao dječak sanjao da bude pisac.On je svoj život proveo u pisanje lektira i romana. Jedna od poznatih lektira je "Magareće godine" U pripovijetku "Pohod na mjesec" opisuje kako ide sa Petrak da dohvati Mjesec.Umro je 1984 godine. Prve pisane pripovjetke, su "Planinci", "Pod grmečom", "Bašta sljezove boje", "Pohod na mjesec". On je u svom životu napisao dosta romana i lektira. Jedna od atraktivnih priča je "Bašta sljezove boje". U njoj kao mali dječak opisuje, svoju školsku karijru i dedu. On je bio jedan od onih koji je volio da piše djeci. On je primijetio “To je silno uživanje, pisati za djecu-jedna čarobna i čudesna igra”. On je jedan od najboljih pisaca koji je pisao djeci. Zato ga djeca vole i citaju njegove pripovjetke.
Do svoje smrti živio je i radio je u Beogradu, gdje 1984. godine sahranjen.
Bojan Gvozderac
Nemanja Tešanović
Duška Gvero
24. studeni 2005 0:17:00 |
2 komentara
...
Posjetitelj (Neregistriran) (Neregistriran) u
23. veljača 2006 21:44:00
...
Posjetitelj (Neregistriran) (Neregistriran) u
23. veljača 2006 21:44:00
Ježeva kućica
Čitam danas Jutarnji list i pronađem nešto o školstvu i lektirama. Kažu da nema zabrane izboru lektire, ali je istovremeno skinuta jedna s rasporeda lektira, jer je eto pisana na "stranom" jeziku. Pa za one koji su je zaboravili, ili za one koji je nisu uspjeli pročitati...Ježeva kućica
Branka Ćopića
Slavni lovacPo šumi, širom, bez staze, puta
Ježurka Ježić povazdan luta.
Lovom se bavi često ga vide,
s trista kopalja na juriš ide.
I vuk i medo, pa čak i – ovca,
poznaju ježa, slavnoga lovca.
Jastreb ga štuje, vuk mu se sklanja,
zmija ga šarka po svu noć sanja.
Pred njim dan hoda, širi se strava,
njegovim tragom putuje slava.
Lijino pismo
Jednoga dana, vidjeli nismo,
Ježić je, kažu, dobio pismo.
Medeno pismo, pričao meca,
stiglo u torbi poštara zeca.
Adresa kratka, slova k'o jaja:
"Za druga Ježa
Na kraju gaja".
U pismu piše:
"Ježurka, brate,
sanjam te često i
mislim na te.
Evo ti pišem iz kamenjara guskinim perom.
Divno li šara!
Dođi na ručak u moju logu, požuri samo,
ne žali nogu.
Sa punim loncem i masnim brkom
čekat ću na te, požuri trkom.
Nježno te grli medena lica
i pozdrav šalje lisica Mica"
Jež se veseli: – Na gozbu, veli,
tu šale nema, hajd da se sprema.
Ježurka Ježić lukavo škilji,
pregleda bodlje i svaku šilji.
- Ako bi usput došlo do boja,
nek bude spremna obrana moja.
Kod lijine kuće
Sunčani krug se u zenit dig'o
kad je Ježurka do lije stig'o.
Pred kućom- logom, kamenog zida,
Ježurka Ježić svoj šešir skida,
klanja se, smješka, kavalir pravi,
biranom frazom lisicu zdravi:
- Dobar dan, lijo, vrlino čista,
klanjam se tebi, sa bodlja trista.
Nek perje pijetla krasi tvoj dom,
kokoš nek sjedi u loncu tvom!
Guskino krilo lepeza tvoja,
a jastuk meki patkica koja.
Živjela vječno u miru, sreći,
nikada lavež ne čula pseći.
I još ti ovo na kraju velim:
ja sam za ručak trbuhom cijelim!
Otpoče ručak čaroban, bajni.
I jež i lija od masti sjajni.
Jelo za jelom samo se niže,
Ježurka često zdravicu diže:
u zdravlje lije i njene kuće,
za pogibiju lovčeva Žuće.
Niže se ručak četverosatni,
zategnu trbuh k'o bubanj ratni.
Noć
Evo i noći, nad šumom cijelom
nadvi se suton sa modrim velom
Promakne samo leptiri koji
i vjetar noćnik listove broji.
Utihnu šuma, nestade graje,
mačaka divljih oči se sjaje.
Skitnica svitac svjetiljku pali,
čarobnim sjajem putanju žali.
A sova huknu svoj ratni zov:
- Drž'te se, ptice, počinje lov!
Rastanak
Ježić se diže, njuškicu briše.
-Ja moram kući, dosta je više.
Dobro je bilo, na stranu šala,
lisice draga, e, baš ti hvala.
-Moja je kuća čvrsta k'o grad,
prenoći u njoj – Kuda ćeš sad?
Tako ga lija na konak sladi
a jež se brani, šta da se radi:
-Zahvaljujem se pozivu tvom,
al' mi je draži moj skromni dom!
-Ostani kume, lija sve guče,
moli ga, zove, za ruku vuče.
Al' jež tvrdoglav, osta pri svom
- Draži je meni moj skromni dom!
Šušte i šumom jež mjeri put,
kroz granje mjesec svijetli mu put.
Ide jež, gunđa, dok zvijezde sjaju:
- Kućico moja, najljepši raju!
Potjera
Ostade lija, misli se: – Vraga,
što mu je kuća toliko draga?
Kad ježi tako žudi za njom,
bit' će to, bogme, bogati dom.
Još ima možda od perja pod,
pečene ševe krase mu svod.
Ta kuća, vjerujem obiljem sja.
Poći ću, kradom da vidim ja.
Vuk
Požuri lija, nečujna sjena,
paperje meko noga je njena.
Dok juri tako uz grobni muk,
pred njom na stazi, stvori se vuk.
-Grrr, kuda žuriš, kaži-der lovcu;
možda si negdje pronašla ovcu?
- Idem da doznam – lija sve duva -
zašto jež kuću toliko čuva.
-Eh, kuća, trice! – veli vuk zao.
-Ta ja bih svoju za jagnje dao!
Poći ću s tobom jer volim šalu,
hoću da vidim ježa – budalu!
Medo
Dok jure dalje brzo k'o strijela,
srete ih medo, prijatelj pčela.
- Sumnjiva žurba – medo ih gleda -
možda ste našli jezero meda?
- Ne, nego maštu golica moju,
zašto jež voli kućicu svoju.
-Kućica, glupost! Moje mi njuške,
svoju bih dao za gnjile kruške.
Za sati meda dat' ću je svakom!
govori medo na jelo lakom.
-Poći ću s vama, jer volim šalu,
hoću da vidim ježa – budalu!
Divlja svinja
Sve troje jure k'o divlja rijeka,
odjednom- evo- kaljuga neka.
Divlja se svinja u njojzi banja,
pospano škilji i – jelo sanja.
- Hr-nji, junaci, sumnjiva trka,
negdje se, valjda bogovski krka?!
- Poskoči svinja, uz mnogo graje,
a vuk joj na to odgovor daje:
-Tražimo razlog, blatnjava zvijezdo,
zašto jež voli rođeno gnijezdo!
-Rođeno gnijezdo! Tako mi sala,
za pola ručka ja bih ga dala!
Poći ću s vama jer volim šalu,
hoću da vidim ježa- budalu!
Pred ježevom kućicom 
Svi jure složno ka cilju svom,
kuda god prođu – prasak i lom!
Pristigli ježa, glede: on stade
kraj neke stare bukove klade.
Pod kladom rupa, tamna i gluha,
prostirka u njoj od lišća suha.
Tu Ježić uđe, pliva u sreći,
šušti i pipa gdje li će leći.
Namjesti krevet, od pedlja duži,
zijevnu, pa leže i noge pruži.
Sav blažen, sretan, niže bez broja:
- Kućico draga, slobodo moja!
Palato divna, drvenog svoda,
kolijevko meka, lisnatog poda,
uvijek ću vjeran ostati tebi,
nizašto ja te mijenjao ne bi'!
U tebi živim bez brige, straha
i branit ću te do zadnjega daha!
Tri galamdžije
Medvjed i svinja i s njima vuja
grmnuše gromko prava oluja:
- Budalo ježu, bodljivi soju,
zar tako cijeniš straćaru svoju?!
Koliba tvoja prava je baba,
krov ti je truo, prostirka slaba.
Štenara to je, tijesna i gluha,
sigurno u njoj imaš i buha!
Kućicu takvu, hvališo mali,
za ručak dobar svakom bi dali!
Rekoše tako, njih troje, ljuti,
dok mudra lija po strani šuti.
Ježev odgovor
Diže se Ježić , oči mu sjaje,
gostima čudnim odgovor daje:
- Ma kakav bio moj rodni prag,
on mi je ipak mio i drag.
Prost je i skroman, ali je moj,
tu sam slobodan i gazda svoj.
Vrijedan sam, radim bavim se lovom
i mirno živim pod svojim krovom.
To samo hulje, nosi ih vrag,
za ručak daju svoj rodni prag!
Zbog toga samo, lude vas troje
čestite kuće nemate svoje.
Živite, čujem, od skitnje, pljačke
i svršit ćete – naopačke!
To sluša lija, pa sudi zdravo:
-Sad vidim i ja, jež ima pravo!
To re e, klisnu jednom ćuviku,
a ono troje digoše viku:
- Jež nema pravo, na stranu šala:
a i ti, lijo, baš si – budala!
KrajŠta dalje bješe, kakav je kraj?
Priča uči to, potanko, znaj.
Krvnika vuka, jadna mu majka
umlati brzo seljačka hajka.
Trapavog medu, oh, kuku, lele,
do same smrti izbole pčele
I divlja svinja pade k'o kruška,
smače je zimus lovačka puška.
Po šumi danas, bez staze, puta
Ježurka Ježić lovi i luta.
Vještak i majstor u poslu svom,
radi i čuva rođeni dom.
23. studeni 2005 16:59:00 |
9 komentara
Ljepo prepisano ! A da pošalješ koji novčić Branku Ćopiću za njegova autorska prava ?
leda u
23. studeni 2005 20:49:00
Leda, tebi ocito treba neke stvari malo detaljnije objasniti jer ne znas nista o njima. Ali kad bolje, razmislim - ne isplati se.
@melie u
23. studeni 2005 20:53:00
Sječam se da nas je gomila znala ježevu kučicu napamet, mojim stopa ide čak i moje dijete.
ledena u
23. studeni 2005 21:09:00
O autorskim pravima ?? Ovo što pišeš ili ti ga prepisuješ je JAVNOST !!!!
Nemojte mi igrati asocijacije i prepisivati tj. KRASTI !!!
OVO JE KRADJA !!! Nisam ja tako glupa kao sto misliš vjeruj mi .. Ledana kupi svome malome djetešcu knjgicu od Branka Ćipiča i uspavaj svoje djetešce možda bude sretnije i ljepše zaspe uz knjigicu .
leda u
23. studeni 2005 21:40:00
P.S . I ja ju znam napamet pa zato i reagiram .. Ledena da li otvoriš svoj komp i čitaš svome djetešcu bajku ili priču za spavanje ? Njezno ga polubiš i kazeš : ljubavi moja uzmi laptop ispod glave da ne zaboraviš pjesmicu ??? Sramota !!!!
leda u
23. studeni 2005 21:47:00
jel se ti leda zajebevas il si fakat glupa? Nego, htjedoh se pohvaliti svojom sekom koja zna jezevu kucicu napamet i pjeva ju kad se napije, ljudima po birtiji... zakljucili smo kako su svi odusevljeni time, kako se vesele, ali kad dodje do onog djela kad jež odlazi kući, ljudima postane dodadno i počnu se migoljit... to se desi svaki put.. ne znam zašto?
lucy u
23. studeni 2005 22:11:00
bajke na ovome blogu nisu postane iskljucivo za djecu nego i za nas, odrasle koji jos uvijek uzivamo u njima. Leda, daj ohladi. ne zivi u proslosti i neznanju. Lucy, ima takih jos:D
@melie u
23. studeni 2005 22:24:00
EJ LEDO PA TI SI GLUPA KO STUP!!!!!!!!!!...........CMK
Anoniman (Neregistriran) u
3. travanj 2009 16:44:06
LUCY TKO SI TI? JEL TEBI FALI KOJA U GLAVI???? TI NE ZNAS DA JE LEDA BOLESNA....... A STVARNO SI ME IZNENEDILA PA TI SVE ZNAS(BAR BI TREBALA)NE MOJ DA TE OVO PREVISE POGODI ..........AJD PUSAAAAAAA I PAZI STA PISES.............
Anoniman (Neregistriran) u
3. travanj 2009 16:47:19
Ivica i Marica
Hmmm, znam za verziju kada su se Ivica i Marica igrali u šumi, a da se ne bi izgubili prosipali su mrvice kruha za sobom, nebi li ostavili trag i našli put kući. Al' eto pronašla sam i moderniju verziju gdje se Ivica i Marica vraćaju s roditeljima kući nakon njihova radnog dana. Pa da vidimo što se sve događalo i kako je cijela priča završila....
Drvosjeca i njegova žena bili su veoma siromašni. Imali su dvoje dece, Ivicu i Maricu. Teško su živjeli.
Jedno veče, dok su se umorni vraćali s posla kući, izgubili su u šumi djecu.
Ivica i Marica našli su se sami u mraku. Plakali su, ne znajući put.
Silno uplašeni, prespavali su noć pod nekim stablom a ujutro su krenuli dalje.
Na proplanku usred šume naišli su na kučicu načinjenu od keksa i kolačića.
Kolači su bili mamac. U kući je stanovala strašna vještica. Ona je uhvatila Ivicu i Maricu.
Vještica je gurnula Ivicu u kavez, hraneći ga da se dobro ugoji.
Namjeravala je ga je ispeči i pojesti.
Marica je morala pomagati vještici.
Mada je bila mala, smišljala je kako da spasi sebe i svog brata.
Kada je vještica otvorila vrata velike peći da vidi kako plamti vatra, Marica je gurne u peć.
Vještica je izgorjela, njene zle moći je nestalo.
Sestrica oslobodi Ivicu iz kaveza.
Bili su spašeni. Ubrzo su pronašli put kući.
Čarobni kolačići u MariČinoj kecelji pretvorili su se u suho zlato.
Bila je to nagrada za njihovu hrabrost.
21. studeni 2005 14:56:00 |
6 komentara
originalnu verziju potpisuju braća grimm, sve su drugo oštećene, kljakave bajke ili nazovi bajke, i ne prenose onu poruku koju je tvorac tih bajki imao namjeru prenijeti,mame, preporučam samo originale čitati djeci.<svaka pojedinost u bajci je važna i nešto znači, kao i u snovima.
singerica u
22. studeni 2005 14:20:00
Singerice, ma koliko da su originali uvijek nešto posebno, kakve to veze ima s ovim blogom? Koliko vidim, nije mu namjera prenositi originalne bajke za pričanje djeci, već tek podsjetiti nas, koji ih poznajemo, da su tu negdje i možda nas motivirati da se primimo ponovnog čitanja istih.
Seraphim u
22. studeni 2005 16:48:00
Složila bih se sa Seraphom...Ideja bloga je originalna, a pripovjedači neka nas i dalje zadivljuju svojim bajkama, jer to nemože svatko!
Ona (Neregistriran) (Neregistriran) u
22. studeni 2005 17:21:00
Ne razumjem ! Tko je ovdje pisac ,pripovjedač a tko prepisuje i još mu se treba reći da to radi jeko ljepo.. dati mu titulu pjesnika !Mislim da je ovo kradja ! Jeste li ljudi moji čuli za autorska prava ? Ovo je javni blog ! Oprostite mi ali ne mogu ovo podržati kao ni Seraphimove prepiske..Kitite se tudjim perjem ! OVO JE VEĆ NETKO NAPISAO !!!! Za kraj : Pa koji je onda smisao bloga ? Prepisivanje tudjih ideja itd. a usput kako neki kažu prosipanje tudje pameti Žalosno !
leda u
23. studeni 2005 20:37:00
Žao mi je što se nekima ideja bloga nije svidjela, međutim slažem se sa Seraphimom, ideja je zaista bila potsjetiti nas na bajke i priče, staviti ih na jedno mjesto - arhivirati, a leda ako nisi upoznata s kategorijama blogovva, ja ću vrlo rado predložiti još jednu *.alt kategoriju, a za tebe neku vezanu za kritike! Hvala svima na podršci!
Zlato u
23. studeni 2005 20:42:00
U svakom slučaju zlato moje imaš lijep dizajn bloga a o ostalim stvarima razmisli i bez kradje ! BUDI SVOJA - SVOJ ! Ne netko što možda nisi ! Naravno bez ljutnje - ovo je tek prijateljski savjet .. I ja sam tako nešto napravila i sad se kajem !
leda u
23. studeni 2005 20:44:00
Lisica i roda
BAJKA I SANKažu da bajka dolazi iz sna, ili da potiče sa istog mjesta sa kojeg se san javlja. Ali svi koji smo u snu bili, znamo, san nije slobodan, u snu se ne događa sve što želimo. Zato je bajka tu, da ispomogne san, da ga dopuni i dovrši. Ono što se u snu prekida, nastavlja se u bajci, u priči. Ima mnogo ljudi, pa i djece, koji malo sanjaju, ili ne pamte svoje snove, ili u snu nemaju mašte; ništa im zanimljivo ne pada na pamet. Njima pomaže bajka, i onaj ko je smišlja. U stvari, rijetko se sanja nešto nalik na bajku. U snu, izlazimo u neki prostor gde bi trebalo da se pojavi nešto čudesno, neobično, neočekivano, nešto što nam je nekad neko pričao. Ali to ostaje negjde ispod ili iznad sna, priviri neka blistava kapa ili čudotvorna ruka, pojuri nas neka utvara, i to je sve. Šta se stvarno dogodilo s nama, ispiričaće nam neko ko to zna, s neke druge strane, iz nekog drugog pamćenja, ispričaće nam onaj ko zna bajke. A takvih nema mnogo. Iako se bajke zovu narodne, i u narodima se pričaju, oni koji zaista znaju da donesu bajku, malobrojni su.Oni koji poznaju bajke, obično kriju svoja imena. Oni su na ratnoj nozi sa tajnama. Zbog toga i sebe drže u tajni i prešućuju svoje ime. Ali to ne znači da sjede u mraku, ili da u ime mraka govore. Oni borave u svjetlosti, u svjetlostima želje i slutnje, i nekog drevnog sjećanja, koje izlazi na svjetlost dana, nevino, kao da se ništa nije desilo od čukun-vremena dedina, do danas. Bajkina priča ne krije da nešto izmišlja, a izmišljanje nije istina. Kad se već izmišlja treba onda mnogo izmišljati, a to nije lako. Treba da mašta liči na samu sebe, a niko ne zna kakva je zapravo mašta. Zato je stalno otkrivamo, u pričama. Na kraju čitanja bajki, vidimo: iz mnogog izmišljanja, rodila se neka istina.Život se živi iz dana u dan, svakodnevno. Stvarnost je postala svakodneva. Ali i to što svakodnevno vidimo kao stvarnost, ima svoja naličja, svoja skrivena lica. Bajke su lijepo naličje stvarnosti.
LISICA I RODA
Lisica je odlučila da se našali sa svojom prijateljicom rodom.
Pozvala ju je na ručak i iznijela prd nju neku rijetku juhu u plitkom tanjuru.
Takav ručak se mogao samo polizati, a roda nije mogla ni kap da uhvati kljunom.
Lisica se pretvarala da joj je jako žao što se rodi nije dopao ručak, pa se
gladna vratila kući.
Slijedećeg dana lisica je bila rodin gost.Zadovoljna
i nestrpljiva požurila je rodinoj kući, jer je bila gladna. Ali je tamo sa užasom
primetila da je ručak poslužen u dubokim ćupovima, sa vrlo tijesnim grlićem,
iz kojih je roda vrlo lako jela. Lisica nije dohvatila ni mrvicu ukusnog jela i otišla je
kući gladna.
A onda je rekla sama sebi:" Zapravo nemam pravo da se žalim. Roda mi je
samo vratila milo za drago"..
14. studeni 2005 15:46:00 |
1 komentara
i dodiruju se sa stvarnoscu :)
tanjusha u
17. studeni 2005 23:27:00
Pluton na selu
I pronađem negdje na vrhu ormara već zagubljene priče, male slatke slikovnice, pune prašine, zaboravljene..
Evo sadržaja jedne, ni ne sjećam se kada je Pluton bio kod bake Stake...
"Možeš li primiti Plutona na nekoliko dana?" upita Miki jednog dana baku Staku.
"U poslijednje vrijeme mi izgleda vrlo umoran i izmučen. Možda će mu prijati svjež seoski zrak. U svakom slučaju, ne može mu nauditi."
"Vrlo rado Miki", odgovori baka Staka. "nadam se da će se složiti s mojim životinjama. On je gradsko pseto, pa nije navikao na susrete s kravama, ovcama, kozama..."
"Gradski pas", potmulo je zarežao Pluton. "Čekaj samo!"
"Što li to hoće ove male žute stvarčice pod mojim šapama? Sklanjajte mi se s puta, vau, vau, vau, inače ću vas i ne želeći zgaziti." I Pluton je bijesnim lajanjem ptjerao uplašene piliće. Prva pobjeda, pomislio je ponosno.
Željan akcije, počeo se osvrtati oko sebe. I ugledao je iduću žrtvu. "Miči mi se s puta, ti klipko vune, samo brzo, jesi li razumjelo?"
I janješce uplašeno pobježe trkom. Uskoro će me svi poštovati, zadovoljno pomisli Pluton.
"Hej, što hoće ovaj krivonogi kostur!" Zareža Pluton kad je ugledao razjarenog ovna kako ga promatra. "Vau, vau, grr-grr, nestani!"
Ali napadač nije pobjegao. Samo je povio glavu, dobro se zaletio i - tras - tako je tresnuo Plutona da se ovaj otkotrljao preko livade.
Stara je koka zbog Plutonove grubosti prema njenim piličima bila vrlo ljuta. Kad se Pluton otkotrljao do brloga, ona ga dobro kljucne u rep svojim oštrim kljunom.
"Au, au, au", zacvilio je od bola Pluton i dobro poskočio. I u dvorištu bake Stake nastade graja.
Pilići su pijukali, stara koka kokodakala, ovan blejao. A Pluton? Uopće se nije čuo, jer je - pljus - bućnuo među debele svinje, posred njihova blatišta.
"Ojk-ojk" roktale su svinje, jer se kod njih nije gotovo ništa događalo, pa su se radovale bilo kakvoj promjeni. Pluton se koprcao i frktao.
Konačno se s mukom izvuče iz blatišta.
Više nije izgledao kao ugledni gradski pas. Zar se baš meni ovo moralo dogoditi, mislio je. Sramota! Sva sreća da to nisu vidjeli moji prijatelji iz grada.
Od mog ugleda nebi ostalo ništa. Udaljio se podvijena repa. Iznenada je ugledao dva mala miša, koji mu pretrčaše baš ispred nosa.
"Pazi bezobrazluka" frknu Pltuon, "zgromit ću ih, tako mi svega!"
"Grr-rr-vau-vau!" zalaja Pluton što je strašnije mogao, pokušavajući istovremeno da svojim zubima šćepa miševe za rep.
Ali - o strahote! U svomlovačkom žaru nije primjetio vinsko bure, pa se prevrnuo preko njega i zabio nos u ledinu. Uh, što je to bolno! Od cijelog lova ostala mu je samo izranjena njuška.
Za to je vrijeme lijeni Gašo ležao na plastu sijena iza sušare. "Uh, baš sad, kad sam tako umoran, moram dotjerati krave s paše!" Pluton naćuli uši.
Krave, pomisli, neće biti tako podmukle kao ova sitna stoka.
"Muu-muu!" mukale su krave kad ih je Pluton ugledao. "Vau-vau", zalajao je Pluton, "odmah kući u staju". "naprije marš"
Ali bik je navikao da ih s večeri lijeni Gašo goni u staju.
"Ne dopuštam da mi zapovijeda svaki pas lutalica koji se doklati!" zapjenio se debeli bik. Pluton se ipak nije uplašio.
"Grrr", zarežao je hrabro na veilkog bika i iskesio zube. Iako je mnogo štošta naučio u dvorištu bake Stake, ipak nije sve. Smetnuo je s uma da se bika ne može tek tako zastrašiti.
Pilići i janje su pobjegli, ali bik to nije učinio. Kad mu je dosadilo Plutonovo režanje, jednostavno ga je podigao na rogove.
"E sad ćemo kući u staju", zafrktao je bik, "ali kuda i kako, to ću ja odlučiti!" I počeo je galopirati prema dvorištu.
Hop - u tren oka je projurio preko livade, pa pravo u staju. Ali vrata su bila niska, pa Pluton tresne u dovratak. Za trenutak, ničega se nije mogao sjetiti.
"Pluton se odlično držao" hvalila ga je baka Staka kad je Miki doašo po nejga. "Dotjerao je potpuno sam krave s pašnjaka, čak i mog velikog bika. Najradije bih ga zadržala!"
Ali Plutonu je bilo dosta života na selu. Više je volio vratiti se u grad.
5. studeni 2005 15:55:00 |
1 komentara
naughtier replaceable accumulation aye Rosenberg:- Tons of interesdting stuff!!!
(Neregistriran) (Neregistriran) u
6. rujan 2006 1:50:00
Alisa u zemlji čudesa
Još jedna čudesna, i divna...
Alisa je rado šetala po poljima i zavirivala u svaki mogući kutak. Tako je jednom sjela ispod drveta.
Opazila je nekog čudnog zeca koji je gledao nervozno u sat i nekud žurio.
"Kuda to žurite, gospodine?" upitala ga je djevojčica. Zec nije odgovrio, samo je brzo nestao u jednoj rupi.
Alisa je krenula za njim i ...osjetila da je nekud propada. Dugo je tako padala, sve dok na kraju nije stigla do dna.
Nije bila povrijeđena, pa je pokušala da se uspravi i opazila je neka veoma mala vrata.
"Pa ja kroz njih ne mogu proći!" uzviknula je.
"Zašto su tako mala?"
"Popij malo ove čarobne tekučine", reče joj neki miš, "pa ćeš i sama postati mala!"
Alisa ga posluša i naglo se smanji.
Bez muke prođe kroz vratašca i nađe se u prekrasnom ali neobičnom vrtu: biljke i pečurke imale su vrata i prozorčiće.
Tu je nekakav čudak sa šeširom pripremao gozbu sa čajem. Bio je okružen neobičnim društvom. I zec je, naravno, bio stigao.
"Šta to slavite?" upita ih Alisa. "Naš je rođendan!" odgovoriše oni.
Onda društvo pređe u vrt ruža. Jedna od nih je bila bijela i uplakana, pa Alisa priđe i počne je bojati u crveno.
Naiđoše silni gosti, a među njima i mnogo karata za igru. Karte su, kao vojnici, bili pratnja herc-kraljice.
Kad je herc-kraljica opazila šta Alisa radi, strahovito se naljutila i viknula svojim stražarima, kartama:
"Uhvatite je! Uhvatite je!"
Straža poleti k' Alisi, a ova, prestrašena da će je uloviti, počne bježati što je brže mogla. Za njom se diže užasna prašina i galama.
Bježeći tako naiđe na ona vratanca, prođe ispod njih, ispi malo tekučine i ponovo postade velika.
Onda se uzvera uz onaj otvor i vrati u podnožje drveta pod kojim je sjedela prije nego je zadrijemala.
Tamo je još uvek bila njena mačkica, a sa njom još nekoliko životinja koje su je čudno gledale.
2. studeni 2005 1:11:00 |
2 komentara
ma super.. je .....
lektira..
svidja mi se
Posjetitelj (Neregistriran) (Neregistriran) u
1. studeni 2007 12:24:00
aaa ma sranje,očaaaaaaaaaaj,-.-'
šta je? (Neregistriran) u
20. siječanj 2009 0:21:40
